Gerilski rat poljoprivrednih ćata

U društvima „demokratskog socijalizma“ kakva su manje-više sva na Balkanu, državni podsticaji igraju važnu ulogu. Program stvaranja privilegovanih društvenih slojeva, onih koji će zavisiti od novca drugih je jedna od karakteristika država socijalnog blagostanja, odnosno sistema birokratski koordinisane redistribucije prihoda. Na taj način stvara se pogodno biračko tijelo, a dotacije postaju i nešto izdašnije u predizbornom periodu.

Nikada okončana tranzicija i niska produktivnost radne snage proizašle iz turbulentnog perioda raspada bivšeg sistema su za posljedicu imali budžetsko tetošenje „strateški važnih“ privrednih grana. Jedna od tih je poljoprivreda, ona o kojoj volimo reći da je naša budućnost, gdje smo konkurentni i gdje bi uz samo malu pomoć mogli postati regionalna ako ne i evropska sila.

Fama o poljoprivredi kao velikoj razvojnoj šansi Bosne i Hercegovine nije novotarija. Bivša Jugoslavija je čitav svoj sistem prehranjivanja naroda i narodnosti zasnivala na domaćoj proizvodnji, što je argument koji ljevičarski orijentisani nostalgičari čisto potežu u borbi protiv neoliberalizma, zapadnog imperijalnog kolonizma i čega sve ne. Ipak, taj argument iz današnjeg ugla posmatranja ne pije vode jer se zanemaruje da je SFRJ, kao utopistički postavljen geopolitički klin u hladnoratovskoj eri, u vremenima krize često posezao za „bratskom i prijateljskom“ pomoći u zavisnosti od političkih prilika. U vremenima kada se i osjetio kakav-takav ekonomski rast, strogo kontrolisana poljoprivredna proizvodnja, minimalne cijene otkupa, propisane zadružne norme proizvodnje i slične mjere uvijek su morale biti štićene visokim carinskim nametima i drugim oblicima „zaštite domaće proizvodnje“. Viškovi su u plodnim godinama odlazile kod nesvrstanih drugova koji su pšenicu mijenjali za zelenu valutu, a domaći drugovi to preusmjeravali ili za potrebe raznoraznih službi protiv domaćih i stranih neprijatelja ili, nešto rijeđe, u sopstvene džepove.

Sa padom Berlinskog zida i gubitkom statusa političkog igrača po potrebi, pada i cijeli koncept planske poljoprivredne proizvodnje. Traktore i mehanizaciju nakratko zamjenjuje vojni arsenal, a po okončanju ratnih sukoba i povratku na oranice domaći poljoprivredni proizvođač, naviknut na garantovanu otkupnu cijenu, po prvi put se susreće sa praznim budžetom. Postratne vlasti, od 1996. pa na ovamo, ipak, ne želeći da se odreknu garanata političkog opstanka veći dio novca prikupljenog progresivno uvećavanim poreskim stopama nastavljaju upumpavati u domaće poljoprivredne projekte. Po nezvaničnim procjenama, u Bosni i Hercegovini je u proteklih sedam godina oko 500 miliona KM dotirano za potrebe podsticaja domaće poljoprivredne proizvodnje, nerijetko bez ikakvih mehanizama kontrole utroška i najčešće uz sudske epiloge epohalnih programa dizanja poljoprivrede iz pepela.

Razlog zbog kojeg i pored ovog „strateškog ulaganja“ i dalje na trpezama imamo sve samo ne bilo šta što bi se moglo nazvati domaćim je jednostavan: Državne subvencije ne funkcionišu, i što se prije to shvati, manje će našeg novca otići u vjetar. Ova tvrdnja ima svoje realno uporište u dosadašnjoj praksi i njenim efektima po krajnje konzumente, ali i po same poljoprivredne proizvođače. Umjesto da se omogući nesmetano funkcionisanje tržišta u kojem vladaju principi ponude i potražnje, država je višegodišnjim podsticajima stvorila čitav konglomerat neefikasnosti. Proizvođači iz godine u godinu računaju na otkup i garantovanu cijenu, razne subvencije za gorivo i mehanizaciju, pa se i ne trude proizvesti kvalitetan i konkurentan proizvod. Država te proizvode iz godine u godinu otkupljuje novcem poreskih obveznika, a čitav teret ovako nakaredno konstruisanje šeme opet pada, pogađate, na poreske obveznike jer se od njih uzima novac i za proizvodnju i za otkup. Dakle, potpuni parazitski način privređivanja na teret i ono malo privrede koju pretenciozno nazivamo „realnim sektorom“. Kada se tome pridoda nemogućnost izvoza zbog generalne, finansijske nekonkurentnosti i viših prihoda inostranih proizvođača, slika postaje upotpunjena.

Da me se ne shvati pogrešno, ništa lično nemam protiv poljoprivrednika niti ih po bilo kojoj osnovi krivim. Kao što ne krivim ni bilo kojeg drugog budžetskog utrošitelja našeg novca, radnika u javnom predzeću, službi ili upravi koji se trudi naprečac steći bilo kakav akademski (uz to i bezvrijedan) papir kako bi se dočepao državnih jasli. Sistem u kojem su ta zanimanja jedina „sigurna“ je očekivana posljedica višedecenijske politike državnog intervencionizma i kolektivističkog, socijalističkog, načina promišljanja vlastodržaca u BiH. Izbjegavanjem da se uhvate u koštac sa bilo kojom značajnijom prijeko neophodnom reformom, a ovo društvo vapi za njima, je ideološko nasljeđe nekih prethodnih vremena, ili, ako hoćete, političke škole koja je svima zajednička, bez obzira na formala ideološka ili ekonomska opredjeljenja partija na vlasti. Uostalom, ni u tom dijelu se partija A ne razlikuje od partije B – svima je zajednička borba za „državu blagostanja“, „socijalnu pravdu“ i more drugih kejnzijanskih antitržišnih parola.

Međutim, ono što posebno zabrinjava je nivo do kojeg društvene devijacije uzrokovane ovakvom politikom stvaraju. Primjer za to su i izjave koje dolaze iz Udruženja poljoprivrednika BiH od 12. avgusta tekuće godine:

Udruženje upozorava da će, ukoliko Krajina do srijede, 14. avgusta, ne odobri isplatu podsticaja, krenuti sa radikalnim potezima, „ali ovaj put ne na Vladu FBiH nego direktno na Ministarstvo finansija FBiH, te ministra lično“.

„Obraćamo se direktno vama kako bismo vam dali priliku da se iskupite za svoje dosadašnje grijehe i za dosadašnje dugove prema poljoprivrednim proizvođačima koji su uveliko izgubili strpljenje“, navodi se u saopštenju.

Poljoprivrednici se nadaju da će Krajina (ministar poljoprivrede FBiH, op. aut.) „pokazati razumijevanje i prestati sa opstruisanjem isplate podsticaja u poljoprivrednoj proizvodnji“.

Predsjednik Udruženja poljoprivrednika u BiH Miro Pejić sa grupom poljoprivrednika gađao je 1. jula jajima zgradu Vlade FBiH u Sarajevu i skupocjene automobile Vlade, izražavajući nezadovoljstvo što poljoprivrednici u FBiH još nisu dobili podsticaje za 2012. godinu.

Udruženje je ranije najavilo da će poljoprivrednici krenuti u „gerilski“ rat sa Vladom FBiH ukoliko ne dobiju podsticaje.

Ovakvi medijski istupi i najave fizičkih obračuna podsjećaju na kriznu faza u životu ovisnika kakvu gledamo u holivudskim ostvarenjima. Ako se bolje sagleda situacija to i jeste jedna vrsta ovisnosti koja, ukoliko izostanu prijeko potrebne dotacije, dovodi do ugrožavanja egzistencije ove populacije.

Izlaz iz ovog zaista krupnog problema leži u postepenom ukidanju svih subvencija, podsticaja i drugih dotacija poljoprivrednim proizvođačima. Ključ je na riječi „postepenom“, jer država u kojoj bi vlast postala svjesna ekonomske realnosti morala kreirati izlaznu strategiju koja bi se dijelom odnosila i na edukaciju ove populacije o realnim potrebama tržišta i mogućnostima privređivanja u uslovima izostanka državne kase.

U drugom će se slučaju agonija i proizvođača i nas od kojih se taj novac „preraspoređuje“ nastaviti. Do konačne eliminacije ovih drugih. A tada će biti kasno za sve one poljoprivredne ćate željne gerilske borbe.

J.G.