Rent-a-patriota, borac protivu vaskolikog neoliberalnog zla

Informativno-političke emisije medijski kontaminiranog Komunistana prepune su „političkih analitičara“. Ovo zanimanje nije definisano niti jednom nomenklaturom Ministarstva prosvete ili inog biroa, ali se komotno može protumačiti i kao „nisam znao ništa konkretno da radim, pa sam odlučio do kraja života seruckati o politici u koju se najmanje razumijem“. Obično su to ugojeni zadrigli tipovi štreberskog outlooka, pojačani naočarima bez dioptrije (kako bi se stekao imidž intelektualca) iz kojih sipaju netom naučene fraze. Od „nacionalnih interesa“ do „imperijalističkih namjera međunarodne zajednice“. Od „zavjere trilateralne/Bilderberg/grupe/komisije“ do „pravdoljubivog naroda“. Od „socijalne pravde“ i „domaće pameti“ do „neoliberalnog zla“ i „stranih robovlasnika“. I najbitnije : od – do – konvertibilnih maraka ili ne(daj)Bože dolara. Za sva sranja koja već decenijama prosipaju i truju ovaj narod.

Suština je jednostavna – poslodavac, najčešće neko blizak nosiocima političke moći, bilo pozicija ili opozicija, uplati kotizaciju za angažman rent-a-patriote. Onda ovaj krene listati udžbenike istorije pa krene od Kosova pa naovamo. Malo izlista i Đidu i Ćosića (rane radove), malo Kardelja, malo Smilju Avramov i sve to lijepo upakuje u novinsku žvrljotinu ili TV nastup. Tema već godinama ista – ugroženost Srba, svi su protiv nas, Imperija, NATO, privatizacija, a bilo nam je tako lijepo.

Nikada nisu valjali ovi prethodni. Ovi sada su još na testu. Oni budući će biti pravi. Samo da zaustave neoliberalno divljanje. Da nam guzica i dalje bude na nekom institutu-fakultetu-akademiji k.p koje finansiraju poreski obveznici. Da nas ne diraju. Taj američki ološ-soroš.

Rent-a-patrioti je krvni neprijatelj sistem u kojem se radi, u kojem se stvara neka vrijednost. Rent-a-patrioti bez državne bezbednosti nema života. Rent-a-patrioti je vladavina zakona, a ne poslodavca – smrt.

Rent-a-patriota je svjestan ko je i šta je. Ovi što se dive njegovoj pameti i elokvenciji ga i zaslužuju.

Predrag KOROMAN

Advertisements

Rijaliti koncept i njegova humanistička ideja

Koliko puta ste već čuli rečenicu da rijaliti tv predstave služe da zaglupljuju ljude. Da su droga koja omamljuje plebs kojem potom, onako poremećene svesti, možete i najčupavija muda da prodate pod bubrege.

Potpuno pogrešna postavka stvari. Rijaliti šou ne zaglupljuje plebs: on je zapravo i kreiran da bi plebs imao šta da gleda.

Plebs je veoma primitivan, uvek, svuda i bez mogućnosti da se taj fakt promeni. Prosečan čovek je vazda samo to-prosečan. Ključna stvar koju teoretičari rijaliti zavera i masonskih podvala ne vide jeste da plebs nećete ni za jotu učiniti prosvećenijim tako što ćete mu iz dana u dan preko televizije tri sata dnevno čitati Dostojevskog. Čak i da ga primorate da to sluša-on ništa neće razumeti, jedini efekat može biti, ne dao Bog, da nekom padne na pamet da dokrajči babu iz komšiluka a la Raskoljnikov.

Prema tome, izuzetan je humanista bio onaj ko je izmislio rijaliti šou. Dao je proseku zabavu da ispuni svoje vreme. Dao mu je nešto što je kadar da razume i oseti.

Tu postoje i dodatni argumenti koji opravdavaju rijaliti predstave. Pre svega, razlozi bezbednosti: kao što lepo primećuje Del Boj (Mućke), današnje generacije u civilizovanom svetu hendikepirane su izostankom jednog krvavog rata. Mladi ljudi nemaju gde da troše energiju, oni stariji takođe nisu imali priliku da izraze svoju muškost i onda to pokušavaju da kompenzuju u svojim pedesetima kad počinju da se depiliraju, nabildavaju i muvaju dvadesetogodišnjakinje. Da nema rijalitija (pre njih popularne muzike i filma) ti ljudi bi postali veoma nervozni i opasni. Dok pristojan svet čita knjige, razmišlja kako da proširi delatnost svoje firme, uživa u slikama i Verdiju-nervozni plebs je na ulici i čini ono što je jedino sposoban kad je uznemiren-a to je rušenje.

farma 1903 2013 12

„Hleba i igara“ koncept

Zaboravlja se često da je rimski plebs inicirao i neprestano  tražio i hleba i igara, istovremeno. Patriciji su popustili pod pritiskom i ovo je najvažniji istorijski, civilizacijski a ako hoćete i biološki uspeh i kompromis unutar ljudske vrste koju čini manjina pametnih i ostatak prosečnih. Veoma je opasno igrati se sa osnovnim principima. Kao što ne dirate sistemske fajlove u svom kompjuteru tako ne treba čačkati ni primarne elemente na kojima je zasnovan ljudski poredak. Kad plebsu dozvolite da se umeša u donošenje ključnih odluka (bilo kojih) time činite greh biblijskih razmera jer:

  1. Stvarate opasnost da budete uništeni
  2. Stvarete opasnost da sam plebs bude uništen
  3. Stvarate opasnost da civilizacija bude izbrisana.

Ako govorimo o našim balkanskim uslovima potrebno je još više rijalitija. Pohvalna je tendencija rijalitizacije nauke, politike i kvaziozbiljnih medija jer u Komunistanu kao što je dobro i odavno poznato nema nikakve ozbiljne nauke, politike i medija. Dakle, rijalitizacija zapravo ne samo da razgolićuje tu suštinu nego čini i da se tri kategorije sklanjaju i ustupaju mesto ozbiljnim donosiocima odluka koji su, dakako, van Komunistana. Što opet pokazuje koliko je ovaj rijaliti koncept zapravo iznijansiran i kako ga je teško pojmiti posmatrajući samo jednu ili pet njegovih početnih dimenzija: kreatori ovog koncepta, kao i svih ostalih ključnih principa civilizacije, nisu budale i oni su savršeno dobro razumeli sve prednosti. Pri tom, naravno, tu ne mislim na vlasnike velikih medija koji to puštaju i zarađuju neku kintu-te levičarske protuve imaju ulogu onog dečka u bioskopu koji menja trake prilikom emitovanja filma.

Proleterski posao za proletere. And justice for all.

Lazar BRANKOVIĆ

Štitimo vas od vas. Vaš Konkurencijski savjet.

U svakodnevnom levitiranju unutar BiH tora, pored prosječnog građanina koji se ujutru budi, danju radi, a noći provodi pokušavajući nedokazanim matematičkim teoremama iznaći način da prehrani sebe i svoju porodicu, neopaženo je prošla vijest da je Konkurencijski savjet Bosne i Hercegovine prije par dana izrekao drakonsku kaznu od 650.000 KM za tri preduzeća zbog neprijavljene koncentracije. Radi se o BIMAL d.d. Brčko, Coca-Cola HBC B-H d.o.o. Sarajevo i Banjalučka pivara AD Banja Luka.

Uspješni i dokazani biro-privrednici koji stoluju u ovoj organizaciji zaduženoj za moralnu superviziju i društveno odgovorno ponašanje kompanija su zbog neblagovremenog prijavljivanja osnivanja novog pravnog lica koje se bavi upravljanjem ambalažom i ambalažnim otpadom (zbog još jedne fundamentalno bitne regulacije u FBiH) oglobili ova tri preduzeća. U skladu sa realno nepostojećom, ali ekstremno grlatom politikom privlačenja stranih investicija, valja ovom prilikom napomenuti i da su dva od tri osuđenika u većinskom stranom vlasništvu, pa će se ovaj potez tržišnih upravljača zemlje „pogodne za ino investicije“ nesumnjivo dopasti. Toliko da će dobro razmisliti kako nastaviti sa poslovanjem u ovakvim uslovima, ako već ne razmišljaju kako pobjeći iz ovog brloga i svoju proizvodnju preseliti u, recimo, Somaliland.

Što je najgore, osnivanje društva koje obavlja djelatnost nevezanu za poslovanje svojih osnivača ni teorijski se ne može posmatrati kao „ostvarivanje dominantnog položaja“ pa ispada da je par stotina hiljada globe otkinuto za proceduralne propuste. Ali punjenje budžeta deranjem kože ne smije da trpi. Ako i odu, bolje vrabac u ruci nego golub na grani. A ovaj prosječni građanin sa početka koji je i imao razlog da se ujutru budi bi mogao sreću potražiti negdje drugo.

Bravo majstori, tako se vodi politika stranih ulaganja. Oštro i na prvu.

A kada smo već kod dominantnog položaja na tržištu, šta kažete na dekretom osnivane državne dinosauruse prepune partijskih kadrova? Ah da, oni ne idu za profitom nego za pravednom preraspodjelom dobiti. Silly me.

Gerilski rat poljoprivrednih ćata

U društvima „demokratskog socijalizma“ kakva su manje-više sva na Balkanu, državni podsticaji igraju važnu ulogu. Program stvaranja privilegovanih društvenih slojeva, onih koji će zavisiti od novca drugih je jedna od karakteristika država socijalnog blagostanja, odnosno sistema birokratski koordinisane redistribucije prihoda. Na taj način stvara se pogodno biračko tijelo, a dotacije postaju i nešto izdašnije u predizbornom periodu.

Nikada okončana tranzicija i niska produktivnost radne snage proizašle iz turbulentnog perioda raspada bivšeg sistema su za posljedicu imali budžetsko tetošenje „strateški važnih“ privrednih grana. Jedna od tih je poljoprivreda, ona o kojoj volimo reći da je naša budućnost, gdje smo konkurentni i gdje bi uz samo malu pomoć mogli postati regionalna ako ne i evropska sila.

Fama o poljoprivredi kao velikoj razvojnoj šansi Bosne i Hercegovine nije novotarija. Bivša Jugoslavija je čitav svoj sistem prehranjivanja naroda i narodnosti zasnivala na domaćoj proizvodnji, što je argument koji ljevičarski orijentisani nostalgičari čisto potežu u borbi protiv neoliberalizma, zapadnog imperijalnog kolonizma i čega sve ne. Ipak, taj argument iz današnjeg ugla posmatranja ne pije vode jer se zanemaruje da je SFRJ, kao utopistički postavljen geopolitički klin u hladnoratovskoj eri, u vremenima krize često posezao za „bratskom i prijateljskom“ pomoći u zavisnosti od političkih prilika. U vremenima kada se i osjetio kakav-takav ekonomski rast, strogo kontrolisana poljoprivredna proizvodnja, minimalne cijene otkupa, propisane zadružne norme proizvodnje i slične mjere uvijek su morale biti štićene visokim carinskim nametima i drugim oblicima „zaštite domaće proizvodnje“. Viškovi su u plodnim godinama odlazile kod nesvrstanih drugova koji su pšenicu mijenjali za zelenu valutu, a domaći drugovi to preusmjeravali ili za potrebe raznoraznih službi protiv domaćih i stranih neprijatelja ili, nešto rijeđe, u sopstvene džepove.

Sa padom Berlinskog zida i gubitkom statusa političkog igrača po potrebi, pada i cijeli koncept planske poljoprivredne proizvodnje. Traktore i mehanizaciju nakratko zamjenjuje vojni arsenal, a po okončanju ratnih sukoba i povratku na oranice domaći poljoprivredni proizvođač, naviknut na garantovanu otkupnu cijenu, po prvi put se susreće sa praznim budžetom. Postratne vlasti, od 1996. pa na ovamo, ipak, ne želeći da se odreknu garanata političkog opstanka veći dio novca prikupljenog progresivno uvećavanim poreskim stopama nastavljaju upumpavati u domaće poljoprivredne projekte. Po nezvaničnim procjenama, u Bosni i Hercegovini je u proteklih sedam godina oko 500 miliona KM dotirano za potrebe podsticaja domaće poljoprivredne proizvodnje, nerijetko bez ikakvih mehanizama kontrole utroška i najčešće uz sudske epiloge epohalnih programa dizanja poljoprivrede iz pepela.

Razlog zbog kojeg i pored ovog „strateškog ulaganja“ i dalje na trpezama imamo sve samo ne bilo šta što bi se moglo nazvati domaćim je jednostavan: Državne subvencije ne funkcionišu, i što se prije to shvati, manje će našeg novca otići u vjetar. Ova tvrdnja ima svoje realno uporište u dosadašnjoj praksi i njenim efektima po krajnje konzumente, ali i po same poljoprivredne proizvođače. Umjesto da se omogući nesmetano funkcionisanje tržišta u kojem vladaju principi ponude i potražnje, država je višegodišnjim podsticajima stvorila čitav konglomerat neefikasnosti. Proizvođači iz godine u godinu računaju na otkup i garantovanu cijenu, razne subvencije za gorivo i mehanizaciju, pa se i ne trude proizvesti kvalitetan i konkurentan proizvod. Država te proizvode iz godine u godinu otkupljuje novcem poreskih obveznika, a čitav teret ovako nakaredno konstruisanje šeme opet pada, pogađate, na poreske obveznike jer se od njih uzima novac i za proizvodnju i za otkup. Dakle, potpuni parazitski način privređivanja na teret i ono malo privrede koju pretenciozno nazivamo „realnim sektorom“. Kada se tome pridoda nemogućnost izvoza zbog generalne, finansijske nekonkurentnosti i viših prihoda inostranih proizvođača, slika postaje upotpunjena.

Da me se ne shvati pogrešno, ništa lično nemam protiv poljoprivrednika niti ih po bilo kojoj osnovi krivim. Kao što ne krivim ni bilo kojeg drugog budžetskog utrošitelja našeg novca, radnika u javnom predzeću, službi ili upravi koji se trudi naprečac steći bilo kakav akademski (uz to i bezvrijedan) papir kako bi se dočepao državnih jasli. Sistem u kojem su ta zanimanja jedina „sigurna“ je očekivana posljedica višedecenijske politike državnog intervencionizma i kolektivističkog, socijalističkog, načina promišljanja vlastodržaca u BiH. Izbjegavanjem da se uhvate u koštac sa bilo kojom značajnijom prijeko neophodnom reformom, a ovo društvo vapi za njima, je ideološko nasljeđe nekih prethodnih vremena, ili, ako hoćete, političke škole koja je svima zajednička, bez obzira na formala ideološka ili ekonomska opredjeljenja partija na vlasti. Uostalom, ni u tom dijelu se partija A ne razlikuje od partije B – svima je zajednička borba za „državu blagostanja“, „socijalnu pravdu“ i more drugih kejnzijanskih antitržišnih parola.

Međutim, ono što posebno zabrinjava je nivo do kojeg društvene devijacije uzrokovane ovakvom politikom stvaraju. Primjer za to su i izjave koje dolaze iz Udruženja poljoprivrednika BiH od 12. avgusta tekuće godine:

Udruženje upozorava da će, ukoliko Krajina do srijede, 14. avgusta, ne odobri isplatu podsticaja, krenuti sa radikalnim potezima, „ali ovaj put ne na Vladu FBiH nego direktno na Ministarstvo finansija FBiH, te ministra lično“.

„Obraćamo se direktno vama kako bismo vam dali priliku da se iskupite za svoje dosadašnje grijehe i za dosadašnje dugove prema poljoprivrednim proizvođačima koji su uveliko izgubili strpljenje“, navodi se u saopštenju.

Poljoprivrednici se nadaju da će Krajina (ministar poljoprivrede FBiH, op. aut.) „pokazati razumijevanje i prestati sa opstruisanjem isplate podsticaja u poljoprivrednoj proizvodnji“.

Predsjednik Udruženja poljoprivrednika u BiH Miro Pejić sa grupom poljoprivrednika gađao je 1. jula jajima zgradu Vlade FBiH u Sarajevu i skupocjene automobile Vlade, izražavajući nezadovoljstvo što poljoprivrednici u FBiH još nisu dobili podsticaje za 2012. godinu.

Udruženje je ranije najavilo da će poljoprivrednici krenuti u „gerilski“ rat sa Vladom FBiH ukoliko ne dobiju podsticaje.

Ovakvi medijski istupi i najave fizičkih obračuna podsjećaju na kriznu faza u životu ovisnika kakvu gledamo u holivudskim ostvarenjima. Ako se bolje sagleda situacija to i jeste jedna vrsta ovisnosti koja, ukoliko izostanu prijeko potrebne dotacije, dovodi do ugrožavanja egzistencije ove populacije.

Izlaz iz ovog zaista krupnog problema leži u postepenom ukidanju svih subvencija, podsticaja i drugih dotacija poljoprivrednim proizvođačima. Ključ je na riječi „postepenom“, jer država u kojoj bi vlast postala svjesna ekonomske realnosti morala kreirati izlaznu strategiju koja bi se dijelom odnosila i na edukaciju ove populacije o realnim potrebama tržišta i mogućnostima privređivanja u uslovima izostanka državne kase.

U drugom će se slučaju agonija i proizvođača i nas od kojih se taj novac „preraspoređuje“ nastaviti. Do konačne eliminacije ovih drugih. A tada će biti kasno za sve one poljoprivredne ćate željne gerilske borbe.

J.G.