Krstićev istorijski posao

Pojava Lazara Krstića na medijskom nebu Srpske Post-Jugoslovenske Socijalističke Republike (Branković u svom tekstu to naziva srpskim Komunistanom, SPJSR) uzburkala je duhove. Levičari svih boja i nijansi, od Latinkinih internacionalista do Dobricinih nacional-boljševika su u mladom diplomcu sa Jejla videli smrtnu opasnost. Dok se ovi prvi brinu za svoje mukom stečene privilegije na bazi lažne slike reformatora i dežurnih opozicionara, odnosno moralnih autoriteta tzv. „Druge Srbije“, srpski nebeski misionari su u ovome negolobradom mladiću prepoznali još jednu ujdurmu trulog zapada protiv hibridne i autentične osovine Draža-Tito-Leka-Sloba. I dok je za drugosrbijance, kvazi-građansku kvazi-elitu ovo pitanje opstanka u suženom političkom prostoru delovanja, a sasvim izvesno i smanjenje ino-novčanih podsticaja ukoliko se stvari pomaknu sa mrtve tačke, politička anihilacija je za ove druge zagarantovana. Ukratko, svi se boje da bi Krstić mogao i da nešto uradi po pitanju narušavanja višedecenijske ravnoteže između lažnih reformatora i lažnih patriota, beskrajnog tranzicionog ekvilibrijuma.

Kako to obično biva kada nam u posetu dolaze ekspert mesije (a nije da ih do sada nismo imali), nakon početnog uzbuđenja u Udbom kontaminirani medijski prostor počele su se slevati raznorazne informacije o pravcima delovanja budućeg ministra finansija. U početku je, kao Štros Kanova supstitucija, Krstić delovao kao Đelić ili Dinkić verzija 2.0. što bi vaskoliko srpstvo nekako i prihvatilo, no današnjom najavom da će prvi potezi biti privatizacija državnih gubitaša i drastično smanjenje javne potrošnje, stvari su se počele rapidno menjati.

Ako bi za trenutak pretpostavili da ovo pisanje Jutarnjeg nije samo plašenje naroda plasirano od strane drugova iz Karamarkovog obaveštajnog kružoka i da postoji nekakva nada da će Krstić krenuti u neophodne reforme, potrebno je sagledati i kakve bi mu prepreke mogle stajati na tom putu. Za početak, a i za kraj, Krstić će protiv sebe imati sve. Ali bukvalno sve. Dačića kao koalicionog partnera koji ima dijametralno suprotna uverenja po pitanju privrednih giganata gubitaša, ali i gotovo sve ostale političke partije kojima bi bez javnih preduzeća, upravnih i nadzornih odbora, komisija, vanbudžetskih fondova i postojećeg glomaznog državnog aparata borba za vlast postala besmislena. Tu mislim i na SNS koji bi ga inicijalno podržao, ali čija bi se podrška u slučaju realizacije čak i malog dela proklamovanih ciljeva postepeno topila sve dok se ne bi pretvorila u otvoreni odstrel, poput Milana Panića sa početka devedesetih.

Naravno, ne treba zanemariti činjenicu da je Krstić predlog Aleksandra Vučića koji u ovom trenutku uživa značajnu podršku srpskog biračkog tela. Podrška prvog podpredsednika je značajan inicijalni faktor, ali bez izbora na kojima bi ta podrška bila verifikovana, ipak nedovoljan za bilo kakvu krupnu reformu. Dodamo li tome i sve češće nesuglasice na relaciji Vučić – Nikolić, nije teško pretpostaviti da bi se Krstić mogao obresti i u populističkom nadmudrivanju unutar samih naprednjaka. Isturanje Krstića kao frontmena u sprovođenju socijalno bolnih rezova je politički posmatrano  mudar potez Aleksandra Vučića, jer bi u prvom značajnijem padu rejtinga diplomac na sebe morao preuzeti odgovornost za neuspeh. Vučič bi eventualno priznao da je načinio pogrešan izbor, ali hej, ko će se toga sećati do sljedećeg izbornog ciklusa…

Dverjane, obrazaše, DSS-ovce i ostale iz kruga nacional-boljševičkog pakla ne treba ni da spominjem. Sama činjenica da mladi Krstić dolazi direktno iz Imperije je dovoljan dokaz zlokobne  namere da se Srbija rasparča, privatizuje, a možda usput i pokatoliči. Malo Amfilohija, malo spontanih protesta protiv prodaje porodičnog srebra, radnika i sindikata na ulicama, i Krstiću bi bila kupljena karta u jednom smeru. Preko bare, ako ne i nešto gore.

Druga hipoteza kojom bih hteo da se bavim je da je Krstićeva i Vučićeva namera iskrena. Da zaista žele da izbave Srbiju iz kandži etatizma, kolektivizma i demokratskog socijalizma. U tom slučaju biće potrebno nešto više i od Vebera i od Jejla. Potrebni su uverenje i odlučnost.

Uverenje da će Srbija neophodnom političkom i ekonomskom liberalizacijom konačno postati slobodna i prosperitetna zemlja. Odlučnost da se ne odustaje od cilja i po cenu političkih  i ekonomskih turbulencija kojih će nesumnjivo biti. Čak ni po cenu fizičke ugroženosti. Vladavina Margaret Tačer tokom osamdesetih je sjajan primer i jednog i drugog i trećeg, ali i dobar putokaz na koji način se od zemlje i društva koji su na ivici ambisa može doći do okvira u kojem se može živeti od sopstvenog rada i poslovnog umeća. Lejdi je i sama nešto govorila o tome još davne 1977., dve godine pre nego što je preuzela vlast od nesposobnog Džejmsa Kalahana i laburista.

Čini se da priča o Lazaru Krstiću tek počinje. Ili sa štitom ili na štitu. Trećeg nema.

Predrag KOROMAN

Štros-Kan(ovi)

U Srbiji se povela bučna polemika oko najavljenog učešća stranaca u izvršnoj vlasti ove zemlje. Vučićev potez kritikuju nacionalisti, antiglobalisti, tradicionalisti i levičari. Bivši direktor MMF-a Štros-Kan personifikacija je ne samo te orijentacije ka traženju rešenja van granica zemlje nego i same suštine ideje koju je prvi potpredsednik vlade izneo. Ajde stoga da se pozabavimo ovim fenomenom posmatrajući stvari u njihovoj ogoljenoj biti.

Pre svega, nijedna od navedenih grupacija nema legitimitet da kritikuje postavljanje Štros-Kana i ostalih najavljenih „pojačanja“ u vladi Srbije prosto zato što svi najavljeni transferi korespondiraju sa njihovim ideološkim preferencijama. Naime, poznato je da je Šros-Kan zakleti socijalista, čovek čiji se ekonomski pogledi zasnivaju na snažnoj i direktnoj intervenciji države u privredu. Takođe, „genije sa Jejla“ Krstić u medijski najavljenom planu delovanja u pet od ukupno šest navedenih tačaka direktno govori o intervencionizmu. Odnosno, i jedan i drugi imaju ideje koje su u koordinatama onoga što je ideološka matrica modernih srpskih nacionalista, desničara i ljevičara svih boja, mirisa i ukusa. Kad pogledamo rešenja koja nudi taj dio intelektualnog spektruma Srbije ali i kad konsultujemo vizije tzv. „Druge Srbije“ uverićemo se da se u osnovi ona poklapaju kad je reč o ekonomiji, ulogama pojedinca i države u istoj. Razlike su jedino u tome kakav emotivni stav te grupe imaju o teoretskom pojmu nacije i u praktičnom odnosu spram Srbije i Srba.

Ovaj „kamen spoticanja“ između dve Srbije zapravo oslikava i suštinu problema koji tzv. „Prva Srbija“ ima sa Vučićevim pojačanjima-njima su stranci sporni zato što su stranci i zato što ih promoviše omraženi Vučić. Takođe, udara im po ponosu i kad im Vučić u lice saopšti da su levati i da Srbija treba neke bolje.

E sad, činjenica je da Srbija zaista treba bolje i uspešnije od ogromne većine onih koji su danas u njoj. Samo, njoj neće pomoći oni koje Vučić poziva. Prosto, zato što je njihov koncept promašen.

Srbiji ne treba još socijalizma, potrebna joj je tržišna privreda. Socijalistički modeli neće joj pomoći, oni su dio problema. Srbija očajnički treba slobodno tržište, smanjivanje administracije i povlačenje države iz privrede a ne nove programe koji će dodatno angažovati birokratiju a to u praksi znači više partijskih zapošljavanja, veću moć partija, jačanje tajkuna i nastavak agonije koja traje decenijama.

Prva Srbija u osnovi ima iste ideje kao i Štros-Kan i ostala „pojačanja“ i to je njen problem u kritici ovih poteza: oni nemaju legitimitet za kritiku. Nemate pravo da kritikujete one koji žele isto što i vi.

Vučić jeste trebao tražiti pomoć sa strane ali u onoj oblasti koja najviše škripi, a to je pravosuđe. Srbiji je potrebno najmanje 300 prekaljenih stranih sudija i tužilaca, ne zato što ona nema nijednog dobrog pravnika već zato što u njoj vlada sistem zadužbina-svako je nekog zadužio pa mu ovaj duguje. Srpske sudije i tužioci pretesno su vezani za finansijske i političke centre moći i to ih faktički onesposobljava da osiguraju vladavinu prava a bez ove je iluzorno očekivati razvoj ekonomije i progres u društvu.

Konkretan predlog: Vučić je trebao pozvati penzionisane sudije iz najboljih pravosudnih sistema, platiti ih za deset odsto više nego što su bili plaćeni u svojim državama i dati im tri godine da uvedu vladavinu prava u Srbiju.

Takođe, uz njih bi trebali da stiču iskustvo najtalentovaniji srpski pravnici. Kad bi se tu uspostavio sistem, kad bi se rešili brojni problemi vezani za sporne slučajeve privatizacije, politička ubistva i svi ostali nerešeni predmeti koji koče Srbiju-ova zemlja bi dobila šansu.

Najvažniji zadatak tih sudija bio bi da pošalju jasnu poruku da je zakon svetinja, da je isti za sve i da niko ne može nekažnjeno da ga krši. Danas je sve suprotno i to je osnovni problem Srbije.

Ovako, besmisleno je pokušavati razvijati privredu ukoliko osnovni preduslov za taj naum-funkcionisanje mehanizama pravne države-nije ispunjen. Strane sudije ne bi imale predistoriju odnosa sa pomenutim centrima moći i vodile bi se pravom, ne nekim drugim imputima.

Tu dolazimo do srži problema: funkcionisanje pravne države ne odgovara političkoj eliti Srbije. Vladavina prava, efikasna i temeljna, značila bi robiju za većinu srpskog političkog i finansijskog establišmenta. Značila bi daleko manji uticaj političara u društvu, manje privilegija i uticaja. I zato od vladavine prava sa postojećim političarima u Srbiji i ostatku regije nema ništa.

Zato Štros-Kan i ostala „pojačanja“ neće promeniti suštinski ništa. Pre svega, neće uticati na poboljšanje pravne predvidivosti i sigurnosti a takođe neće doprineti tržišnim reformama. S druge strane, oni koji kritikuju dovođenje stranaca i sami su štros-kanovi, i to u ideološkom a bogami znatno i u moralnom smislu-zapitajmo se koliko nas je to časnih, vernih, odanih i monogamih pre nego što bacimo drvlje i kamenje na nestašnog vremešnog Dominika. Tu dolazimo do problema vrednosti i hipokrizije ali o tome nekom drugom prilikom.

Lazar BRANKOVIĆ